Valerija je rođena u Zagrebu. Još u osnovnoj školi počela se baviti volontiranjem sa napuštenom djecom u jednom zagrebačkom samostanu. Sa 19 godina susreće se sa gluhim osobama i odlučuje naučiti znakovni jezik, prvenstveno iz ljubavi prema, kako navodi, njezinom najdražem jeziku na svijetu, te iz ljubavi prema gluhim i nagluhim osobama, te njihovoj kulturi. U slobodno vrijeme voli provoditi u prirodi okružena životinjama i dobrim knjigama. Kao službena prevoditeljica u udruzi Videatur Valerija je počela raditi prije 3 godine, no počela je odrađivati kratke prijevode još prije 10 godina. Znakovni jezik Valerija je učila u Savezu gluhoslijepih osoba Dodir, a edukacijama prisustvuje i danas. Znakovni jezik je kao i svaki drugi jezik, treba ga stalno nadograđivati. Nakon 6 godina aktivnog učenja znakovnog jezika, Valerija ga i dalje uči. Isto tako završila je edukaciju osnova medijacije, volonterskog managmenta i talijanskog jezika. Kao najveći problem s kojim se susreće u poslu je nerazumijevanje okoline, kompleksnosti i truda uloženog u pripreme za prijevode, te generalno stav da je to samo mahanje rukama. Isto tako, veliki problem je i needuciranost. Smatra da bi se situacija mogla poboljšati jedino da svi imaju malo više razumijevanja za potrebe gluhih osoba i pokušamo im se prilagoditi. Valerija podržava svaki projekt koji pomaže integraciji gluhih i nagluhih osoba. Projekt na kojem radi „Suvremene socijalne usluge za osobe oštećena sluha“ navodi kao posebno drag jer omogućava inovativan i kvalitetniji način života za korisnike projekta, čak i one korisnike kojima su usluge dosada bile nedostupne, a samim time i za nju samu, budući da svaki prijevod izgrađuje i nju kao osobu na jedan sasvim novi način.
Projekt Suvremene socijalne usluge za osobe oštećena sluha financirala je EU iz Europskog socijalnog fonda sa 100% intenzitetom potpore.